Trebala sam pisati o dosta teškoj temi koju sam najavila na blogu i za koju i dalje ta najava stoji, ali, večer je, kiša pada cijeli dan, dijete ima regresiju od kad je u mojoj utrobi bio i jedino o čemu razmišljam sada kada traje ova regresija sna je lisnato s čokoladom. Krafne. Sladoled. Pita sa sladoledom. Topla pita sa sladoledom.
Umjesto svega o čemu maštam, počastila sam se zrnatim sirom i s par kriški pureće šunke te malo nekakve suhe salame i još sušim tost kruhom. Počastila sam se ja tako ovom večerom, nakon što sam danas smazala, ne znam ni sama koliko, catufacucantacinija.
Ako se pitate što je ovo zadnje, na meni je da vam kažem da su to talijanski, suhi i podosta tvrdi keksići s velikim komadima badema, a sad već iz čiste fore odbijam zapamtiti njihov pravi naziv. Bitno je da mene moj dragi razumije dok mu kažem da ih baš jako želim.
Od kad imamo našeg malog Niku, dani u kojima posežem za brzom energijom u obliku slatkog su češći nego ikad. Sjećam se kada je bila prva regresija sna koju je imao, one sa četiri mjeseca, koja je u naš dom ušla s oko tri i trajala oko dva i pol mjeseca. U toj regresiji sam zdrave verzije orašastih plodova zamijenila svim mogućim začinjenim i slanim verzijama istih, a slatko više nije bio suhi ananas i datulja, već SVE drugo.
Mislim da mi je trebalo oko četiri tjedna da shvatim da mi trbuh ponovno raste, a potrebe za testom za trudnoću nema. Pa sam se vratila na suhi ananas i obični, priprosti, čak i neoguljeni lješnjak. I obećala si da do 19. veljače neću probati komadić slatkog. Osim pekmeza u kombinaciji sa zrnatim sirom na šniti najzdravijeg kruha ikad. To obećanje sam si dala negdje u prosincu prošle godine. Ne znam kad sam točno pokleknula i vratila se keksima, ali ovaj put u umjerenim granicama!
I evo me sad, dijete spava, a ja maštam o svim mogućim gore navedenim slasticama i slatkišima i shvaćam da sam izgubila bitku. Jer, iako danas neću pojesti ništa od toga, sutra ću najvjerojatnije otići po krafnu.
Pa se ponovno počastiti zrnatim sirom za večeru!
Realno gledajući, prošla su vremena kad bih se osjećala krivom zbog toga, a majčinstvo me dosad naučilo da postoje i važnija razmišljanja od toga koliki mi je trbuh. Sjećam se kad sam nakon otprilike dva mjeseca otkako sam rodila došla na plažu. U tom sam trenutku tek postala svjesna kako se osjećam. Nepobjedivo. Prekrasno. Snažno. Beyonce, jebote. Imam šareni jednodijelni badić i posttrudnički trbuh, noge se još oporavljaju od hrpetine vode koju su skupljale u sebi devet mjeseci, sve je nekako mlohavije, a ja dolazim sama na plažu, skidam pareo i ulazim u more kao da sam fakin’ Beyonce. I shvaćam koji osjećaj nosim sa sobom i shvaćam da me uopće ne zanima tko me vidi ili tko što misli o meni. Ja sam nosila dijete devet mjeseci u sebi, održavala ga živim, pomagala mu da raste i onda ga rodila. Imam pravo i imam se razloga osjećati nepobjedivo, predivno, snažno, prekrasno, jedinstveno, najljepše ikad na svijetu. Makar još uvijek imam dva trbuha, a ne jedan, al’ tko broji!
Sve u svemu, vratimo se na početak teksta jer sam dobila snažan poriv da zapjevam Beyonceinu Run the world (Girls), ali ne smijem jer beba spava. Danas imam snažan poriv nagurati u sebe sve slatko ovog svijeta, jer mislim da opet traje regresija sna, a naš malac Niko uopće nije svjestan toga. Od pola 5 ujutro do 12:45 istog tog dana spavao je ravnih 30 minuta i dok se on nastavio zanimati za sve oko sebe i vrtjeti se po podu, raditi plank i gurati se unatraške pa lizati pod i noge od stolice, mama je gledala na sat i zbrajala za koliko je promašio onaj čuveni budni prozor, a da mi situacija ipak bude lakša, jer probala sam ga uspavati oko četiri puta, jela sam one talijanske kekse s bademima bez imalo grižnje savjesti. Čak sam razmišljala da odem u Eurospin i kupim sve vrećice koje imaju (tamo su najbolji, vjerujte mi) pa da barem imam razloga da i ja ostanem budna 24 sata u komadu skupa s djetetom.
I tako, trebala sam pisati o dosta ozbiljnoj temi i emocijama koje sam imala na početku svog majčinstva, najava za taj tekst i dalje lijepo stoji na početnoj stranici bloga, ali danas nije vrijeme za ozbiljne misli. Danas je vrijeme za guglati ‘Kako da beba spava cijelu noć’ ili za pitati baku ‘Je li mak fakat ok dati djetetu?’ i naravno, ništa od naučenog ne primijeniti na vlastitom djetetu, već pojesti još koji keksić ili popiti jednu čašu vina.
Dajmo si nekad oduška, zaslužile smo, ne moramo uvijek biti savršene, makar to i jesmo.
Svaka od nas!