Upala sam u loop, neko čudnovato ponavljanje radnji koje me ne ispunjava u potpunosti. I to bi mi trebalo biti grozno izgovoriti, jer postala sam majka i društvo nalaže da budem najsretnija ikad.
‘Pa to si si htjela, kaj ne? Obitelj.’
Ne osjećam se dovoljno aktivnom, dovoljno zanimljivom, a s vremena na vrijeme niti dovoljno ispunjenom.
Cijeli život sam aktivna, sjećam se da sam još kao klinka u nižim razredima osnove škole dolazila doma roditeljima i samo im rekla što sam upisala ili na što sam sad krenula. Zbor, ritmika, literarna, rukomet… mala sretna Dragana je izvijestila o novoj sreći koju je našla, a moji roditelji su vjerojatno mislili ‘pobogu kuda još i to’. Ta mala Dragana je odrasla i postala aktivna u svojoj zajednici, radila posao koji voli, koju je ispunjava, bila volonterka u nekoliko udruga, postavljala izložbe, prodavala ulaznice za koncerte, vodila razne društvene, kulturne, obrazovne programe, imala bend par puta u životu, ma da ne duljim, odrasla Dragana bila je ‘posvakud’, kak’ bi se narodski reklo.
Mala Dragana je narasla, a s vremenom je postala i mama. Mama predivnog smotuljka i čudaka Nike kojeg voli toliko jako da joj se nekad plače dok ga samo gleda, u bilo kojoj situaciji, bilo to kako jede stopala ili liže stolicu ili pak ustima usisava pod ili mi se smiješi od uha do uha.
A onda se jedno jutro probudiš i shvatiš da je to, ne znaš niti sama, koje jutro zaredom, a u kojem se dižeš iz kreveta, piješ kavu, dijete se igra na podu, ti jedva nekako dolaziš k sebi i prizivaš svoju svijest, muž odlazi na posao, ti ostaješ doma. Doručak mališanu slijedi, još malo igre i hop prošlo je tri sata, ti si budna od prije šest ujutro i u biti jedva čekaš da odeš leći s bebom i malo odmoriš. Beba je spremna za san, mama uspavljuje bebu, nekad ostane s njim, nekad pokušava otići od njega, a nekad joj i uspije pa i ode. Sat i pol borbe za snom, odlaskom ili ostankom tako brzo prođe i evo bebe, budna je.
Promijeniš pelenu, poigraš se s bebom, odeš u kuhinju, složiš jesti, nahraniš bebu, malo se poigrate, riješiš suđe, veš ili ručak, obrišeš prašinu ili peglaš 20 minuta jednu majicu jer beba taj dan nije zainteresirana da mama išta radi što nema veze s bebom. I tako prođe tri sata. Beba je umorna, ti si više psihički nego fizički umorna. Beba je spremna za san, mama uspavljuje bebu, nekad ostane s njim, nekad pokušava otići od njega, a nekad joj i uspije pa i ode. Sat i pol borbe za snom, odlaskom ili ostankom tako brzo prođe i evo bebe, budna je.
Muž je doma, igra se s bebom, mama pokušava nešto napraviti za sebe, ali se ulovi kako bulji u prazno ili u nebo. Idemo u šetnju ili u dućan, možda ipak na sladoled, ma ne, danas je na redu pranje kupaone. Muž to voli raditi, barem mi je tako rekao dok smo se upoznali, ako je i lagao, dobro si je zapaprio! Mama se još malo druži se bebom, voli se igrati s njim. Ali eto, nije uspjela oprati kupaonu ili nešto drugo jer beba voli biti kraj mame u svakoj situaciji.
‘Loše si ga naučila, plazit će po tebi i dok poraste, treba malo i plakati…’ – neki su od komentara koji dolaze do mame, od totalno nebitnih ljudi, prolaznika, susjeda.
Mami je pun k…ufer.
Složila bi si margaritu, onu koju je pila na djevojačkoj u potocima, dok je bila bezbrižna. Bezbrižnija u svakom pogledu. Zapalila bi i cigaretu. Došla doma u 5 ujutro i spavala do podne. Sve ove misli traju maksimalno jednu minutu. Onda se sjetim, nisi bila vani do pet ujutro već barem sedam ili osam godina. Znaš da to ne želiš. To samo umor iz tebe progovara. Margaritu budeš pila već, a duhan ti se gadi, znaš da ti se gadi. To samo umor progovara iz tebe.
Da se razumijemo, ode mama na kavu, pivu, podruži se mama, nije doma zatočena, nije svaki tren s djetetom, beba ima i tatu s kojim obožava biti. A tata još više obožava bebu.
Ali, monotonija postoji, vrti se oko pišanja, kakanja, pelena, čiste i zamazane odjeće, cicanja, kuhanja ručka ili večere, spavanja, pišanja, kakanja, pelena, suđa, čistog ili uprljanog, hranjenja, spavanja, hranjenja, spavanja, pelena, kupanja, spavanja…
I onda shvatiš, ok, možda sam i ja kriva za ovo. Prepustila sam se monotoniji, prestala sam izlaziti dva puta dnevno van iz kuće jer bebi želim omogućiti igru na podu, puzanje, a ne samo klokanicu ili kolica u njegovom budnom stanju. Umorna sam, nije mi se dalo tjerati na lude podvige svaki dan od ponedjeljka do petka. Trebao mi je mir. Beba je zadovoljna, ja budem ok.
Ali, mama nije skroz ok, mami treba malo više akcije, malo manje veša i kakanja. Osvijestila sam to, a sad je vrijeme da nešto i poduzmem po tom pitanju i vratim se na staro. Kako? Ne znam još. Ali, dobar je osjećaj osvijestiti to. Da mami fali Dragana, ne puno, ali malo nedostaje. I mama si kaže da će ju vratiti, malim, ali sigurnim koracima.