Jučer sam se slomila.
Zašto je to toliko teško reći, a objaviti fotku sretnog djeteta toliko lagano?
Zašto je toliko teško poznatoj i nepoznatoj javnosti reći da si imala psihički krah, ali objaviti sliku slatkog djeteta toliko lako?
Zato što nas javnost osuđuje. I to je jedina istina. Zato što ako i imaš loš dan, loš trenutak ili loših par minuta, nitko ti neće vjerovati da je to anomalija. Svi će misliti „ova nije dobra mama, bolje da nije imala dijete ako tako razmišlja ili se tako osjeća”.
U online svijetu zaobilazim sve ljude koji su samo iznimno sretni i uspješni ili one koji su proživjeli neku tragediju pa sad cijeli svijet mora znati sve o tome, ali u biti koriste svoj uspjeh ili neku lošu situaciju da nas pozovu da provedemo jedan dan s njima pa onda gledamo kako lupkaju noktima po kremama i nanašaju ih na lice, spremaju doručak u svojim savršenim kuhinjama i piju kave u autima dok idu na neki super event. I odavno se tu izgubio smisao zbog kojeg su u početku možda i počeli javnosti davati djeliće sebe.
Ipak, s obzirom na to da ću ovdje pisati o majčinstvu, bebi, sebi, obitelji i svemu vezanom, idem se ja vratiti na pravi put.
Jučer sam se slomila. I imala sam s kime to podijeliti, i imala sam sigurnost da to mogu izgovoriti i osjećala sam sigurnost da se mogu i rasplakati. I to je divno. Kad u životu imate osobu (ili osobe) pred kojima možete biti svoji, ali bitno je i da imate hrabrosti, snage i kapaciteta reći to i potpunom strancu bez da razmišljate o tome što će tko reći i na koji način vas osuditi. Tako barem ja to vidim.
Jučerašnji dan je bio jedan uobičajen dan, probudiš se, piješ kavu (ja ju od kad je Sanjina u mom životu pijem uvijek s njim), kuhinja je glavno mjesto zbivanja, radi se doručak za bebu i nas, jedemo, neki pokušavaju pričati, neki ne znaju ni kako se zovu, neki guraju stopala u usta. Dan je nastavio u smjeru u kojem i inače ide. I lijep je to smjer. To ću odmah tu naglasiti, za sve dušebrižnike koji će na kraju svega reći „nisi ni trebala biti mama” ili „kako druge mogu, a ti ne”.
Bebo i mama su ostali sami, red igre, smijanja, hranjenja, spavanja, cicanja i ponekog mini plakanja je nastupio i tako mic po mic došlo je i 16 sati. Radilo se svašta, od onih bebljih aktivnosti do odraslih poput peglanja i kuhanja, pranja podova…
Dragi je došao doma, a ja sam bila mini buldog, iste sekunde. Dobacila sam mu nešto, nemam pojma, evo samo jedan dan poslije, što. Ali, bila je to glupost, nešto poput „daj čitaj poruke”. Iz jednog sasvim običnog dana, doduše ispunjenog maminim uspjehom jer je beba uspjela imati dva sna (u prijelazu smo na jedan) i slavlja što ću moći ići odraditi jedan intervju bezbrižno, došla sam do toga da sam, ma kao mali nadrkani pekinezer, skočila na muža.
I tu sad idemo u srž svega. Sanjin je došao doma, ja sam malo odahnula, sjela na kauč, on me pitao „kak’ ti mogu pomoći”, a ja, ja sam počela plakati. Toliko jako da se i dijete preplašilo pa sam ga plačući tješila da mama ne plače i sve je ok, a što sam više to objašnjavala to su suze sve više padale iz naših očiju.
Osjećala sam se zagušeno, zatrpano. Nisam znala kako da odgovorim na pitanje, nisam ni znala, vjerujte mi da nisam, da imam što za reći. I to ja koja uvijek ima nešto za reći. Uvijek. I to bez ikakvog problema, mogu pričati o svemu. Sanjin me zatekao. Samu sebe sam zatekla. Suze su stale, a ja sam rekla da me sve guši. Da sam loša. Da ništa ne stignem. Da gledam svoju majicu na stolici u boravku već dva dana. Da u svakom kutu stana stoje, jako slatke doduše pa dođu kao ukras, vreće u kojima je hrpa igračaka koje bebo više ne koristi, koje su mu dosadne, da su ormari prepuni odjeće koju je prerastao, za koju tek treba odrasti, a nova pristiže iznova i iznova i puni naš život i stan iz dana u dan. Nepotrebne stvari koje nam preuzimaju život. Odjeća koju nikad neće stići obući, ili koja mu je već sad mala, a tek ju je dobio. Podovi su prljavi, kosa mi je masna, hodam u potkošulji svaki dan, prestala sam se brinuti za sebe, nisam jela i ne nemoj mi reći da moram brinuti o sebi, jer ne stignem. Riječi su samo izlazile iz mene. Osjećala sam se kao gubitnik, luzer, propalica, loša mama, loša žena, nesposobna. Sve najgore ikad.
Ajme, kakvo teško pitanje. Hvala ti na njemu, Sanjin.
Digli smo se s kauča, bebo k tati, mama u sobu, vadim van odjeću, trpam ju u vreće, nemam ju kome sad dati, ljeto je, sve je pretoplo i predebelo, vreće se pune, nosi se sve van, pohranjuje u auto, odnosi se, na sigurno mjesto, lijepo, toplo, da čeka neku drugu bebu. Prostor stana je počeo malo bolje disati, mama je sretnija, lakša, riješena je jedna smetnja, jedan teret za koji nisam ni znala da je tu. Sve dok me Sanjin nije pitao „kak’ ti mogu pomoći”. Pitao me to, kao što pita svaki dan, ili ne pita, već vidi što i gdje treba pa samo krene. Nakon posla. Nakon što i njemu treba odmor, eno ga, prazni perlicu, hrani dijete i kaže mi – Nisi nesposobna. Predivna si mama. Imamo tako sretnu bebu. Zbog tebe je takav jer mu daješ sve. Doslovno sve.
Ja opet plačem, sad od sreće, jer u pravu je. Nemam hordu ljudi oko sebe svaki dan da mi olakšaju, da malo pridrže bebu dok ja nešto samo obavljam. Nemam nikoga tko će mi pridržati bebu dok pokušavam sjediti na wc školjki pa muž dođe doma i nađe razne kreacije naše bebe u kupaoni, jer eto, mama ga je i ovaj put zabavila i spriječila da se eventualno ozlijedi dok ona pokušava sjediti na wc školjki. Ali, kad malo bolje razmislim, nikad nisam ni htjela, niti osjećala da želim hordu ljudi oko sebe koji će mi samo malo uzeti bebu da mama nešto napravi. Živimo svaki dan do 16 sati tako pa ćemo i nastaviti. Jer, u biti, sretna sam. Sretni smo. Svi.
Ali, imam pravo slomiti se, bez da me itko osuđuje ili daje savjete koji mi uopće ne pomažu. I imamo to pravo podijeliti, žene moje drage, s kime god to hoćemo. Sa cijelim svijetom, ako tako želimo, bez da osjećamo sram. Bez da osjećamo da ne vrijedimo ili da smo lošije od drugih mama kod kojih sve blista i koje u svojoj jutarnjoj rutini na lice nanose 17 vrsta podloga i kreću svaki dan sretne u dan.
