Kad sam rodila donosio mi je svaki dan u bolnicu termosicu vrele kave i najdraži sok.
Kad smo došli doma, a naša obitelj postala veća, kad sam tek postala majka, a on tek otac, bio je uz mene svaki dan.
Kad sam dojila, nosio mi je vodu, voće, sladoled, rezao mi meso na komade dovoljno malene da ih mogu jesti nad djetetom starim par dana, a koje je cijeli dan bilo na meni, na cici.
Kad bi bebo zaspao, tata bi ga uzeo na svoja prsa i nastavio spavati s njime, da ja odmorim.
Tjednima prije nego se vratio na posao kuhao je svaki dan, prao suđe i rublje, podove i stolove…
Do njegova povratka na posao ja nisam niti pet pelena detetu promijenila.
Kupao ga je svaki dan i evo dan danas to radi, s par iznimaka.
Brinuo se za mene i brine se i dalje kao nitko nikad.
I dan danas je pravi tata i pravi suprug.
I dan danas, a i prije nego je bebo došao u naš život, kad dođe kući s posla gleda kako mi pomoći, olakšati. Iako je i sam umoran. Jebeno umoran. Ali ode u kuhinju i čujem ga da prazni perilicu i vičem na njega da stane, a on viče na mene da ćutim, a onda si damo pusu i očima punim ljubavi gledamo bebana kako nam se pritom smije.
Nekad davno, netko je gadno spustio letvicu u svijetu muškaraca. U tome kako bi pravi muškarac trebao voljeti i kako se otac treba ponašati.
Ali danas ima puno više ovakvih muškaraca i očeva, onih koji su prisutni, koji isto rade duple smjene. Jednu na poslu, a jednu doma. Baš kao i mame.