Dosad sam češće u životu čula kako se parovi, nakon što postanu roditelji, više udalje nego zbliže. Više se živciraju, više se svađaju, više postanu stranci nego ljubavnici.
Kažu da dijete sve promijeni. I često stvarno promijeni, ali ne uvijek na gore.
Ispijala sam kave i slušala nizove pritužbi.
Umjesto da me opuste, ti razgovori su me iscrpljivali.
Nisam imala što za reći, nisam se imala na što požaliti, a ako bih i rekla da meni nije tako, dobila bih: “A, kad je Sanjin poseban, ti si se usrećila.”
I užasno me to živcirati počelo, jer sam shvatila da nemam ništa grozno za podijeliti s ljudima, a lijepo ih baš i ne zanima.
I kad kažem da mi nedostaje moj muž od kad imamo dijete, da mi nedostaje jebeno, i da maštam o danu kad ćemo moći (psihički i fizički) otići negdje solo, dobijem odgovor poput: “Pa imaš sve što si htjela.”
Oprostite, ali kad točno sam rekla da mi je to bila jedina životna želja?
Da, ja sam oduvijek mislila da ću imati muža koji mi je ujedno najbolji frend, mislila sam da ću imati i dijete iako su sve prognoze govorile da je to nemoguće.
Ali da mi je to bila jedina životna želja? Nije.
I ne volim te crno bijele spike u kojima mi govore da se moram pomiriti s time da nemam više odnos s mužem kakav smo nekad imali samo zato što imamo dijete.
“Pomiri se s tim, bit će ti lakše.” – kažu.
“Tak to ide. Kaj si očekivala?” – kažu.
A ja kažem neću.
Ne želim se miriti s idejom da ljubav mora patiti da bi roditeljstvo opstalo.
Trudit ću se naći vremena za nas dvoje, kao što se i on trudi.
Trudit ću se pokazati mu koliko ga volim najviše na svijetu, kao što i on meni pokazuje.
Trudit ću se dočarati mu koliko mi je poseban, kao što i on to meni radi.
Trudit ću se da ostanemo par iako smo postali roditelji.
I iako znam i osjećam da nam se odnos mijenja, niti u jednom trenutku nisam pomislila da ide na gore. Koliko god da smo neke dane umorni, čangrizavi pa i svadljivi, uvijek smo bili i ostat ćemo jedno prema drugome iskreni, otvoreni, bez fige u džepu i pasivno-agresivnih igara za koje nam okolina govori da su jedini način da dobijete u vezi od druge osobe ono što trebate.
Ne manipuliramo, ne taktiziramo. Radije pričamo. Čak i kad je teško.
“Jer s muškarcima se mora tako, ako želiš biti sretna, moraš navesti kolo na svoj mlin.” – kažu.
“Ali, ti Dragana si sretnica, jer Sanjin je poseban.” – kažu.
Možda sam ja posebna tko bi ga znao, možda je on, a možda smo oboje samo dovoljno umorni da nemamo više vremena za gluposti i igrice.
I nije nam se dalo igrati.
Nego nam se dalo voljeti. I stvoriti obitelj u ljubavi i iskrenosti. Svjesni svih mana i vrlina koje svatko od nas ima.
Možda nam se zato i dalje da truditi na kraju dana poljubiti, zagrliti i reći si “volim te”.
I možda bi mi trebalo prestati biti bed zbog te ljubavi koju imamo i komentara okoline da uživam u svemu dok mogu, jer će ovako i onako će sve nestati.
Možda baš neće.
Možda će baš ljubav postajati sve jača i jača. I u dobru i u zlu. I uz dijete koje nas spaja, i koje je stvoreno da nas i dalje spaja, a ne razdvaja.