Kad sam saznala da sam trudna momentalno sam počela primjećivati sve što ima veze s djecom, majčinstvom, roditeljstvom općenito. Ubrzo sam shvatila da gledanje raznih videa po društvenim mrežama za mene nije opcija. Štoviše, čini me nervoznom. Čine me nervoznom te neke mame koje snimaju sebe, svoju djecu, njihovu rutinu, njihovu savršenu rutinu, savršenu kuću. Čine me ljutom te neke mame koje progovaraju o ‘unpopular’ mišljenima poput – biti majka je teško, dojiti je teško, i carski rez je porod kao i onaj kroz vaginu, baby blues je stvaran, plakati je normalno, ne voljeti biti majka je normalno… i sve drugo što se danas promiče, sve me je to nerviralo i ljutilo jer je sve išlo u apsolutne krajnosti. Nije bilo zlatne sredine. Nije bilo ‘teško je, ali ima puno ljepših momenata’, nije bilo opcije između, a ja nisam osoba koja voli apsolutne krajnosti.
Pa sam se nekako maknula s interneta, prestala tražiti savjete i u svojoj okolini i okrenula se za početak sebi. Htjela sam imati vlastito mišljenje i htjela sam trudnoću proživjeti na svoj način, ne tražeći „internet simptome” koji me obasipaju sa svih strana.
Danas, osam mjeseci nakon poroda, i dalje smatram da mi je to najbolja odluka. Naravno, ako me nešto zanima, pitam ja, potražim u knjigama, na internetu po raznim grupama i forumima, koje vode stručne osobe. Učim iz dana u dan i ne opterećujem se, niti pokušavam puniti mozak s informacijama poput ‘što me čeka kad dijete napuni godinu dana’. Živim u sadašnjosti i fokusiram se na nju jer imam osjećaj da bi mi mozak eksplodirao kad bih ‘išla učiti’ o onome što me možda čeka u budućnosti što se majčinstva tiče.
Upravo zato ne planiram na ovom blogu dijeliti savjete, niti prezentirati svoja iskustva kao nešto što je primjenjivo na sve majke i svu djecu ovog svijeta niti ću u njemu prikazivati svoj savršen svijet ili apsolutno nesavršen. Želja mi je da ovo postane moj mali kutak koji će okupljati majke, ali i očeve koji promatraju svoje žene i uz njih su u bilo kojoj situaciji, bilo to ludovanje hormona ili trenuci istinske najveće sreće ili tuge. Majke koje su možda proživjele slično i na ovaj će način znati da nisu jedine i da nisu same.
Početak majčinstva za mene bio je miks lijepih i jako ružnih emocija, ali i tužnih. Što se tiče dojenja, grčeva, kakanja – mališa nije imao nikakve probleme, tu smo bili presretni. Ne moramo se brinuti o tome kako će jesti, boli li ga tibica i je li dovoljno kaka. Sve je bilo super. Moje dojke su se brzo prilagodile, trebalo je možda mjesec dana ili dva da bradavice prestanu boljeti. Iako mi ta bol nije bila u fokusu, kasnije sam zaključila da očito imam malo viši prag tolerancije. Sjećam se da sam možda dva ili tri puta zasuzila kao potok kad je micko mali krenuo jesti, a ostalo, ostalo je bilo izdržljivo.
‘Proći će, Dragana, i mliječni prištevi i brazdice, ok je dok nema krvi i krastica’, često sam si rekla. Fizički aspekti bili su mi u drugom planu. Ne znam jesam li tako sama „odabrala” ili sam jednostavno takva, jer da sam se fokusirala na sve negativnosti, bile one male ili velike, gdje bi stala sreća.
Sreća koja je potrebna mojoj bebi da bude dobro i da se osjeća sigurno, ako je to uopće moguće u prvim tjednima njegova života. Sve u svemu, cijeli život sam takva, ne potiskujem loše, svjesna sam ga i nekad mi treba duže, a nekad kraće vrijeme da ga procesuiram i počnem se dobro nositi s nedaćama. A nedaća je bilo.
Mi nismo imali bebu koja jede i spava i u pauzama kaka i plače. Mi smo imali bebu koja jede, kaka, piški, ne plače puno, ali kad plače, plačemo svi. I imali smo bebu koja ne spava.
Odnosno, prvih barem mjesec dana, ako ne i više, imali smo bebu koja češće spava oko sat vremena preko dana, a rjeđe bebu koja spada u onaj knjiški okvir novorođenčeta.
Ajme koliko sam se grizla i preispitivala.
Što krivo radim, nisam dobra majka, što je meni ovo uopće trebalo, pa kako ću išta dobro s njim napraviti ako ne mogu ono osnovno uspješno odraditi, a to je pružiti mu mir i uspavati ga. Oko tri tjedna sam pokušavala, pokušavala raditi po pravilima interneta, knjiga, stručnih osoba… A onda, onda mi je moja krasna doula Dora, kojoj smo Sanjin i ja išla na trudnički tečaj, rekla nešto što me ošamarilo. Probudilo me.
Ona: A da prihvatite da imate bebu koja ne spava? Jel plače dok je budan?
Ja: Ne plače. Plače dok ga pokušavamo uspavati kad se njemu ne spava.
Ona: A da onda probate naći način kako da provodite vrijeme s njim?
Ja: Isuse, stvarno? Kaj se radi s bebom od par tjedana? Kako da se igramo s njim? Čekaj, stvarno se ne trebam brinuti da će mu nespavanje trajno naštetiti? Nisam loša majka zato jer ga ne mogu uspavati?
Onog trenutka dok sam čula, ‘a da probate naći način kako provoditi vrijeme s njim dok je budan’, jer je očito beba koja ne spava, tog trenutka sam se osjećala kao da sam osvojila svijet. Naš bebo je samog početka svog života slušao glazbu, zavolio Twinkle, twinkle kada treba ajati (spavati, op. a.) i Vodice u bočice kada se treba veseliti, šareni baby gym uveden je u njegov život vjerojatno nakon dva tjedna njegova postojanja, naš bebo je od samog početka naučio kako plesati s mamom i tatom, shvatio je da je mama pričljiva i glasna i zavolio je takvu mamu. Mamu koja je neustrašiva, bez filtera, glasna, raspjevana, koja ga zeza i koja mu daje svu svoju pažnju i više ne hoda oko njega tiho i prestrašeno, već se život oko njega događa, pa moglo bi se reći, normalno. Normalnije nego onda kada nam je jedina misija bila da spava. Ali naravno, ne u potpunosti normalno, kao na primjer onda kada on nije bio u našim životima.
Nakon tog saznanja, da ne treba sve biti po pravilima i da ja nisam loša majka te da Sanjin i ja nismo loši roditelji, sve je bilo lakše, iako je bilo jebeno teško ponekad.
Sjećam se dana kada sam ga pokušavala umiriti na sve moguće načine, ali on je sve jače plakao, nije pomagala cica, nije pomagala blizina, koža o kožu, nunanje niti tiho pjevanje. Nije pomagala ni tatina ljubav i svi pokušaji da ga umiri. Plakao je, a mi nismo znali zašto. Jer, sve bitno i ozbiljno smo eliminirali. A trebalo nam je vremena da prihvatimo da plače zato što je beba. Strah ga je, ne zna gdje, pobogu, ne zna niti tko smo mi, ni tko je on. Sjećam se da sam postajala sve nervoznija i sve ljuća na sebe, a on sve glasniji i tad ga je uzeo Sanjin i umirio u roku par minuta. Ja sam sjedila zatvorena u sobi i plakala, plakala kao nikad i osjećala se beskorisnom, nepotrebnom. U jednom trenutku sam bila ljuta kao ris i poželjela baciti i sebe i njega kroz prozor, u drugom trenutku sam osjećala sram jer mi je takvo nešto palo na pamet, istinski sram. I onda tuga, tuga i raspuknuto srce, jer iz sobe čujem da se umirio u Sanjinovim rukama, a ne u mojima. Koliko god se ja trudila.
Pitala sam se jesam li ja uopće spremna biti mama, pomislila da nam ovo nije trebalo, da bih da je sve kao nekad prije, kad smo bili Sanjin i ja… Grozne misli su mi se strovalile u glavu u tih par sekundi mog života, dok je bebo bio miran u tatinim rukama.
Iako me bilo sram svega što sam pomislila, morala sam izgovoriti to naglas. Čim sam kasnije priznala Sanjinu kako se osjećam, odmah mi je bilo puno lakše. Kasnije mi je bilo u potpunosti lakše, jer nisam naletjela na osudu s druge strane, nego na razumijevanje i ljubav. I to me resetiralo. Trebalo mi je da me prođe grižnja savjesti, a ljubav za malenog miša postala je još veća. Ljubav koju do tada nisam poznavala, ali sam ju prepoznala. Rodila se u meni i još veća ljubav prema samoj sebi te neizmjerna ljubav prema Sanjinu koji je sve proživio sa mnom i niti jednom nije rekao da sam grozna i da je grozno to što pričam.
To je ono što mi je bilo potrebno i nekako vjerujem da postoji još žena kojima je takva vrsta podrške veoma potrebna. Osjećaj da mogu biti svoje i u najmračnijim mislima koje ih obasipaju. I zato ste vi, dragi tate tu. Ne da nam donesete vode, tanjur hrane ili voćku, ne da premotate i okupate bebu, ne da umirite to plaho biće kad mama ne može, nego i da budete prisutni u našim životima i kad je najgore. Da nam pružite potporu kad mi klonemo, da ste nam blizu kada ne vidimo i ne znamo kako dalje. Da nas razumijete i u krajnju ruku i zaplačete s nama, ako će nam to svima pomoći.
I, draga mama. Htjela bih ti još nešto reći za kraj.
Nemoj samu sebe previše kuditi, ali budi spremna u samom početku na trenutke kad se nećeš baš voljeti, a možda ti kroz glavu prođe da je imati dijete teško i da ga možda nisi ni trebala imati, a možda i poželiš da ‘zašuti samo malo, na jedan tren’. Sve je to normalno i vjeruj mi, kratko traje, osjećaj od par sekundi te grižnja savjesti ostatak dana.
Ali znaj, normalno je. I dobra si. Dobra si majka.