Par dana nakon izlaska iz bolnice Sanjin i ja odlučili smo bebana izvesti na jedno mini putovanje. Kasnije će vrijeme pokazati da ćemo ga sve češće izvoditi na razna putovanja te istovremeno slušati lijepe, ali povremeno i komentare poput ‘Baš će se on sjećati gdje je sve bio i vraga zna gdje se nalazi, vi to radi sebe idete’.
Nemoj kakat, Karen, mi smo mislili da je naše dete napredno i da kuži da je u Grazu i da mama jede itekako zasluženu kobasu dok je istovremeno tužna što nigdje nema germknedle, iako je Austriji.
No, vratimo se na početak. Prvi izlet koji smo priuštili Niki bio je izlet u matični ured.
Ne znam jeste li znali ili ne, ali danas dijete možete prijaviti i online, preko e-građana, no ako imate posebne želje kao mi, onda je potrebno sve lijepo obaviti uživo. Mi smo silno željeli da nam dijete ima oba prezimena, no s obzirom na to da se moj dragi preziva Bojić, a moja malenkost Pandža Bojić te s obzirom na činjenicu da smo htjeli da se Niko preziva Bojić Pandža, trebalo je potegnuti oko 1,5 kilometar do ostvarenja svih naših želja. Dalekih kilometar i pol za novopečene roditelje s bebom „starom” nekih šest dana.
Kako ćemo, hoćemo ga staviti u jaje dok spava ili ćemo riskirati i staviti budno dijete u auto pa kako bude, bit će?
Kaj ak’ bu gladan?
Nisam ja još spremna za dojenje u javnosti, jadno dete ima tak malu glavu da ju niti ne vidim, niti ja znam jel’ to kaj ja zovem dojenjem nakon par dana majčinstva uopće dojenje.
Kaj ako bude jako plakao?
Pa još smo u fazi da bi i ja plakala s njim i uz njega, a ne da ga znam utješiti.
KAJ AKO SE PROBUDI DOK BUDEMO RJEŠAVALI PAPIRE???
I desetak, a možda i više, drugih pitanja vrtilo nam se po glavi.
Kad sam izašla van iz bolnice rekli su mi – tako mala beba jede, plače, kaka, piški (zbog ovog zadnjeg dobio je nadimak Pišky). I SPAVA. Tako male bebe spavaju po cijele dane, odmorite sad dok možete pa onda počinje fešta.
Naša dijete nije spavalo. Jelo je, plakalo, vrištalo, kakalo sedam puta na dan i nekoliko puta kroz noć, cicalo, plakalo, kakalo i bilo BUDNO cijeli dan.
‘Nešto krivo radiš’, rekla bi Karen. Ne kakaj, Karen. To je mala beba. Postoje bebe koje ne spavaju i koje skoro cijeli dan bulje u tebe, iako kažu da tek rođene bebe imaju zatvorene oči. Naša nije imala.
Trebalo mi je skoro dva tjedna da shvatim da je to tako i da moja beba ne spava i da imam bebu s kojom ću se većinu dana družiti u budnom stanju. Kad sam to prihvatila, bilo je sve lakše. O tome ću vam detaljnije pričati u jednom od budućih tekstova.
Zašto sam onda sad to spomenula? Pa, recimo to ovako, pošto nam u dom nije došla, kako narod priča, onesviještena beba koja većinu vremena spava pa malo plače dok je gladna ili pokakana, nama je bilo dosta stresno ići u matični ured, prvi put među ljude i organizirati svaki prvi put koji se trebao taj dan dogoditi. Prva prava vožnja u autu, prvi izlazak među ljude, prvo hranjenje u javnosti ako će biti potrebno, prva šetnja parkom, prvo sve ikad, jer više ništa nije jednostavno kao nekad. Bar ne u tom trenutku, šest dana nakon rođenja malog Nike. Logistika je bila potrebna, barem meni.
Nahranila sam dijete, prije toga smo ga i obukli za izlazak iz kuće, stavili smo ga u polusnu u jaje, pokakao se, tata je promijenio pelenu, vratili smo ga u jaje i uzeli torbu u kojoj smo imali SVE. Sve što nam treba da imamo koliko toliko zadovoljno dijete, pelene, podloga za previjanje, rezervna podloga ako ovu uneredi, vrećice za njegove kakaće, krema za pišu i guzu, bočica i mlijeko, tetrice male i velike, zamjenski bodi ako se sve, govno točnije, razmaže, keksi za mamu i tatu i dvije boce vode, znači SVE. Pokrili smo sve moguće neugodnosti i probleme koji bi nas mogli zadesiti. Razina stresa je bila u granicama normale, ali ne toliko velika jer imali smo snage za zbijanje šala.
Došli smo u matični, dijete spava, objasnili smo što želimo, dijete spava. Čekali smo oko 50 minuta da dobijemo što želimo, dijete spava, mama i tata se gledaju i ne vjeruju. Dolazimo do završnog dijela potpisivanja papira, dijete ide kme-kme, mama pita jel potrebna, teta u matičnom kaže da nisam jer je sin na tatu, ja kažem super idem van, samo da ne počne jako plaki-plaki tu, jer tko će ga vaditi iz te sjedalice i umirivati pa ponovno vraćati. Stresovi su to, još ne znamo što radimo. Isti tren kako sam izašla van, naš mali buba je zatvorio oči i zaspao, a mama i tata su izveli dijete u prvu šetnju. Uspjeli smo u parku popiti i kavu i divili smo se svim svojim malim pobjedama i velikim postignućima. Sreli smo nekolicinu ljudi kojima smo na van izgledali kao najopušteniji roditelji na svijetu, veseli i prpošni, a u biti smo slavili činjenicu da smo svo troje vani i da se nitko od nas ne plače i ne kaka u javnosti.
Naše dijete se, ako se matični ured pita, preziva Niko Bojić Pandža Bojić, no na svim dokumentima će biti Niko Bojić Pandža, jer su nam država i MUP omogućili tu našu čudnu želju, samo je bilo malo kompliciranije nego inače. Ali mi tako volimo, vrijedilo je svakog stresa i upitnika nad glavom, vrijeme će pokazati da je to istina!
I za kraj, htjela bih vam nešto reći. Strah je normalan, nervoza i zbunjenost su još normalniji. Držiš to malo krhko biće u rukama po prvi put u životu i bojiš se da ćeš ga strgati, ne znaš od prve kako ga staviti u sjedalicu, guglaš kako sigurno zategnuti pojas, gdje mora biti glava u sjedalici, a gdje bi trebala biti guza, jer to malo biće ne zna ništa, baš kao ni ti. A jedina misija koju od sad nadalje imaš je održati ga na životu i voljeti više od svega. Naravno da te je strah ako si majka po prvi put, naravno da te strah ako si tata po prvi put. Svako oblačenje odjeće, presvlačenje pelena, kupanje, češljanje, hranjenje i sto drugih sitnica bit će sve lakše i lakše. Meni je trebalo oko dva mjeseca da postanem opuštena mama koja poznaje svoje dijete. Dobro, riječ poznavanje u ovom slučaju relativan je pojam. Dva grozna i istovremeno predivna mjeseca da se posložimo i postanemo usklađeni kao obitelj, a Sanjin i ja kao par. Naravno, sve se to mijenja sa svakim skokom, regresijom i svim čarima odrastanja jedne bebe, ali vjerujem da svima dođe taj jedan dan kad shvate da je lakše. I kažu si, čovječe, lakše je i dok je teško, a teže je i od onoga za što smo mislili da je dosad bilo najteže.
Samo polako, mama. Vrijeme će napraviti svoje, ti dotad budi točno onakva kakva jesi. Budi sretna, stresna, prestrašena, ljuta, na rubu plača i živčanog sloma, izgubljena, opuštena, pomirena sa situacijom i sobom i prepuna ljubavi i strpljena za koje ni sama ne znaš od kuda ti, ali tu su. Ta neizmjerna ljubav i strpljenje, kako za bebu tako i za sebe.
Pozdravlja vas #čudnamama.