Nikad nisam mislila da ću to doživjeti. Da me moje vlastito dijete, ono isto koje se cijeli dan smije, grli, mazi, u noći pogleda kao da nisam tu. Ili bolje rečeno, kao da uopće nema pojma da postojim. I ne samo da me gleda, a ne vidi, nego me prestravljeno odguruje od sebe, a tati ne da ni da udahne kraj njega.
Prvi put kad se dogodilo, mislila sam da je slučajnost. Probudio se, vrištao, ustao, puzao po krevetu mahnito, oči zatvorene, a ja ga nisam mogla dotaknuti. Točnije, nisam smjela. Ne da. Ne želi. Vrišti, plače, pa odjednom kao da me uopće ne čuje.
A ja sjedim kraj njega i imam osjećaj da gledam nekog drugog. Nije to on. Nije to moje dijete koje poznajem.
I to je najgori dio, taj osjećaj gubitka na tren. Kao da ga nema. Kao da ga ne mogu dosegnuti. Kao da me ne prepoznaje. Ništa ne pomaže; ni glas, ni dodir, ni cica.
Stručnjaci kažu da su to noćni strahovi. Da ih on nije svjestan. I kažu da će proći. I prošli su.
Ali nitko ne kaže kako je to za roditelja. Kako je stajati kraj vlastitog djeteta i ne znati što učiniti. Kako je kad se ni cicom, ni dodirom, ni glasom ne može utješiti. Kad jedino što možeš jest čekati da prođe.
I prođe. Uvijek je prošlo. Vratio bi se mališa, moj mali čovjek, i onda bi opet bio isti onaj kojeg poznajem. Ali tih pola sata, sat, sat i pol… to je neopisivo. Nemoć koju sam osjetila je neopisiva.
Kažu i da ih ne smijemo buditi dok to prolaze, drago mi je da mi nije ni uspjelo probuditi ga. Ali, probala sam. Lupao me, ritao. Bio neko dijete koje nisam prepoznala.
I onda, s vremenom, kreneš primjećivati sitne razlike.
Prva epizoda trajala je vječnost, vrištanje koje me rezalo iznutra. Sljedeća već nešto kraće. Treća, manje plača, manje onih naglih prestrašenih ustajanja. Kao da se i on polako vraća sebi. Kao da tijelo i mozak nalaze put prema miru.
Ujutro se on probudi, mazi se, smije, kao da ništa nije bilo.
A ja ga gledam i pitam se, jel on pamti? Jel zna da se to dogodilo? Jel zna koliko mu je bilo teško i jel osjetio da je i meni to bilo teško?
Vjerujem da nikad neću znati.
Ali znam da sam ja to osjetila. I da sam se u tim noćima osjećal izgubljeno, uplašeno, kao da sam nakratko izgubila njega.
Ali nisam, i ovo smo prošli, a što nas još sve čeka, neću ni zamišljati. Znam da će biti predivnih, ali i ne tako divnih trenutaka.
Jeste li vi sa svojim mališanima proživjeli noćne strahove?