Neke se knjige pišu perom, neke srcem, a ova jednim okom budnim, drugim na rubu živčanog sloma. Ovo je „knjižica” ritma, neritma, faza, vraćanja faza i potpunog gubitka kontrole uz privid strukture. Ovo je podsjetnik da nismo ludi. Samo imamo dijete. Koje će idući tjedan navršiti godinu dana! I koje prethodna 4 tjedna nema pojma kaj hoće, kao ni njegova mama. Ali, dočekali smo svjetlo na kraju tunela.
Ovo je dnevnik, iliti kratke crtice jedne mame i njezinih deset dana života s bebom. Majčinstvo bez filtera, dan po dan.
“Zaspao je u 18.53. Sam. Bez cendranja. Ostao je u kinderbetu. Ja sam VAN iz sobe.”
U 21:42 još spava. Nije se probudio ni kad smo otvorili prozor. Tko smo mi? Kuda idemo? Hoće li sad spavati 6 sati u komadu? NE OTVARAJ ŠAMPANJAC, JOŠ!
“Zaspao u 19.00. Probudio se u 19.50. Onda opet u 20.08. Onda u 21.30. Onda se ukakao. U SNU.”
“Suprug ga premotao u kinderbetu. Ja ga mazim po glavi. Ne budi se. On spava. Suprug je moj heroj… James Bond.”
“Danas je ZUBIĆ dan. Ne jede. Ne pije. Ne piški. Ali puže, hoda uz sve što stigne primiti. Viče. Dere se. Penje se. Skida pelenu. Gleda me u oči i vrišti. I onda me zagrli. Pa opet vrišti.”
“Pojede dvije žličice. Zatim se pokaka. Zatim se smije. Ja plačem.”
“Zaspao je u 11.08. Spava i prede. Ja sam skroz kolonula, ali ga gledam. Dok on spava. Ne znam jel’ sam živa ili u nekoj čudnoj meditaciji. On i dalje spava. 2h i 15 min.”
“Kaj si rekao? Hoćeš da ode ranije spavati noćni? Pa da se probudi u 5? NE HVALA.”
“Nisam zabrinuta. Živčana sam. Ide mi na živce vlastito dijete danas. Eto.”
“Ne da mi ni 20 sekundi mira. Vrišti jer sam uzela daljinski. Vrišti jer sam ga dala natrag. Vrišti jer postoji.”
“Rekla sam mu da šuti. I nemam grižnju savjesti. Samo želim da me svi ostave na miru.”
“Tata ga je uspavao tapšanjem. Nisam morala dojiti. Nisam morala ni postojati. JESAM LI JA SLOBODNA?”
“Željela bih da ide spavati u 20h dok smo na moru. Ne mogu u 18h biti zatvorena s djetetom dok svi piju vino na terasi. Hvala.”
“Kako ćemo to postići? KAKO? (odmah nakon ovog okrenula sam se djetetu koje je zaspalo u 18.35).”
“Jeo je pola avokada i pola banane plus 3 žličice grčkog. Kao pravi influencer beba.”
“Ne voli breskvu. Ne znam kaj da mu dam. Mislim da sad živi na batatu i tvrdoglavosti.”
Naše dijete ima ritam. A nekad ima i rock koncert u glavi. Ali ide prema naprijed. A mi s njim.
Ne postoji savršena rutina. Samo trenuci u kojima prepoznamo da je taj jedan zagrljaj bio sve. I da smo možda, možda, ipak ok mame.
Kraj? Ne, samo pauza do iduće faze.